Veliki potkovnjak Rhinolophus ferrumequinum

Velikog potkovnjaka (Rhinolophus ferrumequinum), najvećeg šišmiša u porodici potkovnjaka odlikuje smeđe ili sivo-smeđe krzno na leđima i nešto svjetlije žućkasto-bijelo na prsima. Mlade jedinke imaju sivo krzno, a smeđe obojenje dobivaju nakon otprilike dvije navršene godine života. Veliki potkovnjaci mogu doživjeti i 30 godina starosti, a jedinke starije od 15 godina čak čine velik dio populacije.

Ova vrsta rasprostranjena je u cijelom Sredozemlju, ali i velikom dijelu zapadne i središnje Europe. Može se naći na cijelom teritoriju Republike Hrvatske, ako postoje povoljni klimatski i stanišni uvjeti. Preferira toplija niža područja na kontinentu, a na Sredozemlju se može naći na i do 1500 metara nadmorske visine. Stanište može uključivati listopadne šume, pašnjake, uređene drvorede i živice te voćnjake i livade.

Skloništa nalazi u špiljama ili rudnicima, a u sjevernijim krajevima često ulazi u krovišta i slična toplija mjesta.

Porodiljne kolonije mogu imati do tisuću jedinki, ali u sjevernim područjima rijetko preko 200. Preko zime okupljaju se u grupe do 500 jedinki s drugim, manjim vrstama šišmiša.

Ženke kote jedno mlado krajem lipnja ili u srpnju. Spolna zrelost ženki varira ovisno o klimatskim uvjetima, a u toplijim krajevima obično nastupa s oko 2 godine starosti. U hladnijim krajevima, poput Velike Britanije, spolnu zrelost ženke dostižu s 3 ili 4 godine. Parenje počinje krajem ljeta, a odvija se u skloništima gdje se skupljaju mužjaci koje ženke onda posjećuju. Nije neobično da jedna ženka godinama posjećuje istog mužjaka.

Leti sporo i često se spušta nisko iznad tla ili blizu vegetacije. Ovisno o dostupnosti plijena može loviti i s grane odakle promatra okolinu i napadaju kad primijeti plijen. Lovi obično uz pomoć krila koje koriste kao mrežu za hvatanje kukaca.

Prehrana se sastoji od kornjaša (najčešće balegara) te noćnih leptira. Tijekom godine povremeno love i dvokrilce, opnokrilce, tulare i pauke.

Sedentarni su tj. ne migriraju sezonski, a povremene migracije su rijetko duže od 100 km. Ni u lovu se obično ne udaljavaju više od 5 km od skloništa, iako postoje iznimke ovisne o lokalnim uvjetima.