Veliki šišmiš Myotis myotis

Velikog šišmiša (Myotis myotis) karakterizira duga i široka njuška te duge i široke uši. Kao što mu ime i kaže, radi se o fizički velikoj vrsti. Krzno na leđima je smeđe ili crveno-smeđe, a s trbušne strane može biti prljavo-bijelo ili bež. Žuto obojenje javlja se na vratu. Prosječna starost u populaciji je između 2,5 i 5 godina, a najstarija zabilježena jedinka je imala 25 godina.

Obitava diljem Europe te je čest i kod nas. Živi na nižim nadmorskim visinama, naviše do 80 metara, a kolonije nastaju u prostorima s velikim udjelom šume. Preferira listopadne i miješane šume s malo pokrova na šumskom tlu.

Porodiljne kolonije stvara u špiljama, ali i krovišta i potkrovlja su čest izbor. Kolonije mogu biti jako velike, nerijetko s preko 1000 ženki, a zabilježeno ih je i do 8000. Ženke su vjerne skloništu u kojem su se okotile te ih se preko 90% vraća oformiti porodiljne kolonije na istom mjestu. Mužjaci ljeti žive sami, u skloništima blizu porodiljnih kolonije u koje ulaze zbog parenja.

Ženka može okotiti jedno mlado, a mladi se kote od kraja svibnja pa do kraja lipnja. Nakon pet tjedana spremni su za samostalan let.

Veliki šišmiš lovi leteći nisko iznad tla i često se oslanja na zvuk koji kukci proizvode krećući se među lišćem umjesto na eholokaciju. To znači da najčešće i lovi veći, „bučniji“ plijen, što uključuje kornjaše poput trčaka te stonoge i pauke. U sredozemnom području pauci mogu imati veliku ulogu u prehrani, naročito ljeti kad je manje drugog plijena.

Migracije među zimskim i ljetnim skloništima redovito su između 50 i 100 km. Lovno područje je u krugu 5-15 km od skloništa