Let šišmiša

Znanstveni naziv za šišmiše Chiroptera dolazi od grčih riječi cheir što znači ruka i pteron što znači krilo. Tako nam sam naziv ove skupine sisavaca otkriva njenu najvažniju karakteristiku, sposobnost letenja. Šišmiši su jedini sisavci koji mogu aktivno letjeti te jedna od samo tri skupine kralježnjaka koja je stekla ovu sposobnost. Druge dvije su naravno ptice i odavno izumrli leteći gmazovi. Neki drugi sisavci poput letećih vjeverica ili nekih lemura također lete na neki način, ali njihov let nije aktivan tj. mogu samo jedriti nakon skoka s povišenog položaja.

Pretpostavlja se da je predak šišmiša bio šumski noćni kukcojed sa sposobnošću jedrenja. Malo je fosilnih ostataka šišmiša pronađeno, a najstariji poznati datiraju s početka eocena, prije 52,5 milijuna godina. Ovi fosili već umnogome nalikuju današnjim šišmišima, ali razlikuju se po prisutnosti pandži na svim prstima, dugačkom repu te građi krila i nogu. Dulje noge te široka krila upućuju na zaključak da su te životinje letjele tek povremeno, a češće su se penjale ili hodale. Ovi fosili pružili su i dokaz da se kod šišmiša sposobnost leta razvila prije sposobnosti eholokacije.

Let je energetski najzahtjevniji način kretanja u jedinici vremena, ali je zato najekonomičniji po prijeđenoj udaljenosti. Upravo ta značajka utjecala je na pojavu sposobnosti letenja u evoluciji šišmiša. Bilo je bitno prevaliti put od skloništa (npr. špilja) do mjesta hranjenja u najkraćem mogućem roku.

Baš poput ptica i letećih gmazova, i šišmiši su sposobnost leta razvili korištenjem prednjih udova kao krila. Ipak, sama građa krila razlikuje se među ove tri skupine. Kod letećih gmazova letna opna je bila razapeta između četvrtog prsta i noge, kod ptica su se kosti dlana i prstiju jako smanjile ili nestale te su njihovu ulogu preuzela pera, a kod šišmiša prsti su se produžili i letna opna je razapeta između četiri prsta (palac je ostao slobodan), noge i repa.

Iako se let šišmiša, u usporedbi s onim kod ptica, čini nezgrapan, pokazalo se da je energetski mnogo ekonomičniji tj. manje energije se troši za let po jedinici mase. Također, građa krila kod šišmiša omogućuje im agilniji let nego kod ptica, ali ipak ne i brzinu koju neke ptice postižu u letu.

Sama građa krila razlikuje se i među različitim vrstama šišmiša. Oni koji su se opredijelili za brz let na većim visinama imaju duga i uska krila, dok većina vrsta ipak ima nešto šira i kraća krila koja omogućuju agilniji let blizu prepreka poput lišća i granja. Među najagilnijim vrstama ističe se mali potkovnjak (Rhinolophus hipposideros), iznimno širokih krila koji lako kukce lovi među gustom vegetacijom, dok s druge strane imamo sredozemnog slobodnorepca (Tadarida teniotis), šišmiša jako dugih i uskih krila koji postiže velike brzine leta, a plijen lovi leteći visoko iznad tla gdje ne mora brzo manevrirati izbjegavajući prepreke.