Iako se na prvi pogled mogu činiti baš poput nogu bilo kojeg malog sisavca, noge šišmiša su se tijekom evolucije znatno izmijenile kako bi bile prilagođene njihovom karakterističnom načinu života. Osnovne prilagodbe dogodile su se zbog toga što većinu vremena provode viseći naglavačke dok su iste prilagodbe povezane i uz način na koji se kreću po podlozi.
Vrlo važna prilagodba je ona koja se odnosi na koljena šišmiša. Naime, koljena su im izokrenuta na način da se noga savija prema nazad, suprotno nego kod ljudi ili drugih sisavaca. Na taj način, iako su kosti nogu relativno duge, ova prilagodba im omogućuje da im koljena u puzajućem položaju ne smetaju u kretanju.
Drugi niz anatomskih promjena nogu dogodio se kako bi šišmišima olakšao višenje naglavačke. Za to su vrlo važne tetive koje im se provlače od samog nokta tj. stopala i preko koljena. Ključ je u načinu na koji su tetive vezane s nožnim prstima i samim noktom, osobito s činjenicom da se ne vežu za mišiće i time ne dovode do njihovog zamora. Mišiće šišmiš koristi samo da raširi stopala i uhvati se za podlogu, a zatim se samo mora opustiti i prsti stopala se sami skupljaju kad težina tijela nategne tetivu.
Dakle, iako se na prvi pogled čini da šišmiš mora ulagati veliki napor da bi se držao u visećem položaju, upravo je suprotno. Zahvaljujući navedenim prilagodbama, uz činjenicu da imaju vrlo oštre nokte kojima se mogu uhvatiti i za najmanju izbočinu na podlozi, šišmiši vise bez ikakvog utroška energije. Dokaz tome je da u visećem položaju hiberniraju, a čak i ako šišmiš ugine dok visi, ostat će u tom položaju.
Povezani tekst: