Šišmiši su druga najraznolikija skupina sisavaca nakon glodavaca, sa oko 1300 vrsta. Prisutni su u cijelom svijetu osim na nekim izoliranim otocima te na Antarktici i sjevernom polu. Na nekim otocima, poput Novog Zelanda, do dolaska ljudi bili su jedini sisavci. Većina vrsta živi u tropskom i suptropskom pojasu, a broj vrsta smanjuje se prema polovima.
Na prvi su pogled svi šišmiši međusobno jako slični, ali među njima postoje velike razlike u načinu života, odabiru prehrane, veličini te fizičkom izgledu.
Najveći broj vrsta se hrani kukcima i drugim malim člankonošcima (insektivori). Toj skupini pripadaju i sve vrste koje se pojavljuju u Hrvatskoj i drugdje u Europi (i o kojima najčešće pišemo na našim stranicama). Druga najveća skupina su frugivorni šišmiši, koji se hrane voćem (lat. frux – voće + vorare – proždirati). U nju spadaju tzv. letipsi (Pteropodidae), porodica velikih šišmiša koji su specifični po izostanku sposobnosti eholokacije te po tome što rijetko nastanjuju špilje i većinu života provode na drveću. Svi letipsi žive u tropskim područjima Afrike, južne i jugoistočne Azije i sjeverne Australije. U Sjevernoj i Južnoj Americi također žive frugivorni šišmiši, ali pripadaju drugoj skupini, odnosno srodniji su insekivornim šišmišima nego letipsima. U Europi se može naći tek jedna vrsta frugivornog šišmiša i to samo na Cipru – egipatski plodojedi šišmiš (Roussetus aegyptiacus).
Kukci i voće, iako najčešća, nisu i jedina hrana šišmišima. Neke skupine tako su se specijalizirale za hranjenje nektarom i brojnim biljkama služe kao oprašivači. Neki love kralješnjake poput gmazova, vodozemaca, ptica, riba ili čak glodavaca. Možda najpoznatiji među šišmišima s „alternativnim“ načinom prehrane su tzv. šišmiši vampiri. Postoje samo tri vrste koje obitavaju u Sjevernoj i Južnoj Americi. Suprotno popularnom vjerovanju, oni zapravo ne piju krv, već je ližu s rane koju naprave na koži „žrtve“. Uglavnom se hrane krvlju velikih domaćih životinja poput goveda i konja.
Šišmiši koji žive u tropskim područjima razlikuju se od nama poznatih vrsta i po izostanku godišnjeg perioda mirovanja (hibernacije), pošto im je hrana dostupna kroz čitavu godinu, bez obzira hranili se voćem, kukcima, krvlju ili drugim kralježnjacima. Ipak, svima je zajedničko da su noćne životinje te je i među tropskim i suptropskim vrstama poznato da redovito ili povremeno danju ulaze u torpor – kraće stanje smanjene metaboličke aktivnosti.
Mjesta na kojima šišmiši nalaze skloništa slična su u cijelom svijetu – špilje, stabla i objekti koje je izgradio čovjek. Ipak, ima i šišmiša koji si sami „grade“ sklonište. Pripadnici skupine šišmiša koji žive u obje Amerike svoje sklonište sami izrađuju pod velikim listovima banana ili palmi tako da grizu središnju žilu lista dok se on ne presavine pod vlastitom težinom u svojevrsni šator ispod kojeg su ovi šišmiši onda dobro zaštićeni od vremenskih uvjeta, ali i nevidljivi predatorima.
Unatoč velikom broju vrsta koje možemo naći na relativno malom prostoru, šišmiši uglavnom nisu jedni drugima kompeticija u potrazi za hranom baš zbog velike raznolikosti među vrstama – zbog razlika u načinu prehrane, u staništu, u izboru skloništa, u veličini i u drugim fizičkim i ekološkim obilježjima.
Klasifikacija
U literaturi šišmiši se najčešće dijele na skupine velešišmiša (Megachiroptera) i sitnošišmiša (Microchiroptera). U skupinu Megachiroptera svrstavaju se samo letipsi (Pteropodidae), dok sve druge vrste spadaju pod skupinu Microchiroptera. Unatoč nazivima, razlika nije isključivo u veličini, već je najvažnija razlika među ovim skupinama sposobnost eholokacije – Megachiroptera nemaju tu sposobnost. Također, vrste u ovoj skupini imaju pandžu na drugom prstu prednjih udova, koja nedostaje šišmišima u skupini Microchiroptera. Druge razlike očituju se u građi ušiju te u sposobnosti vida, koji je bolje razvijen kod vrsta iz skupine Megachiroptera.
Alternativna podjela, temeljena na genetičkim istraživanjima, dio porodica Microchiroptera svrstava zajedno s velešišmišima u skupinu Yinpterochiroptera, dok ostale porodice čine skupinu Yangochiroptera. Nova istraživanja koja se provode, u budućnosti će moći potvrditi ili opovrgnuti ovakvu podjelu.