Dugonogi šišmiš (Myotis capacinii) je srednje velika vrsta šišmiša. Ima sivo ili smeđesivo krzno na leđnoj strani, a na prsima je svijetlosivo ili gotovo bijelo. Ističu se duge i snažne noge pokrivene dugim čekinjama.
Područje na kojem se pojavljuje u Europi ograničeno je na uski pojas uz Sredozemno more na zapadu, a nešto dublje u unutrašnjosti može se naći na istočnom Mediteranu, osobito na Balkanskom poluotoku. Kod nas najčešće živi u priobalju i neposrednom zaleđu. Preferira krška staništa bogata špiljama, ali i velike vodene površine.
Cijelu godinu boravi u špiljama ili u rudnicima. U porodiljnim kolonijama mogu se naći i mužjaci koji nekad čine i trećinu kolonije. Hibernira u velikim grupama koje u nekim špiljama u Bugarskoj imaju i do 50 000 jedinki.
Mladi se kote već u svibnju. Nakon manje od 3 tjedna oni samostalno lete po špilji, a ubrzo i napuštaju sklonište. Tako mladi dugonogi šišmiši samostalno love već početkom lipnja, kad druge vrste šišmiša tek kote svoje mlade. Ženke su spolno zrele već u prvoj godini života, a mužjaci malo kasnije.
Za ovu vrstu karakterističan je lov iznad vode. Leti nisko, samo 10 – 25 cm iznad površine vode, te svojim dugim nogama kupi plijen. Preferira stajaćice ili spore tekućice, a na morskoj obali lovi i iznad laguna ili dubokih zaljeva. Smatra se da dio plijena grabi i ispod vode, a pronalazi ga eholokacijom kad probije površinu vode.
Migrira na kratke do srednje duge udaljenosti, uglavnom oko 100 km od ljetnog do zimskog skloništa. Mjesta na kojima lovi mogu biti i do 10 km od skloništa, a pojedine populacije love i znatno dalje.
Dugonogi šišmiš je prema IUCN‑ovu crvenom popisu u svijetu i Europi osjetljiva vrsta (VU – vulnerable), no u Hrvatskoj se smatra ugroženom vrstom (EN – endangered). Za njegovu zaštitu važno je zaštititi špilje u kojima boravi, ali i ograničiti upotrebu pesticida na vlažnim staništima koji utječu na brojnost njegova plijena.
Proširite svoje opće znanje o šišmišima: