Velikog šišmiša (Myotis myotis) karakteriziraju duga i široka njuška te duge i široke uši. Kao što mu ime i kaže, riječ je o fizički velikoj vrsti. Krzno na leđima je smeđe ili crvenosmeđe, a s trbušne strane može biti prljavobijelo ili bež. Žuta boja javlja se na vratu. Prosječna starost u populaciji je između 2,5 i 5 godina, a najstarija zabilježena jedinka bila je stara 25 godina.
Živi diljem Europe te je čest i u Hrvatskoj. Živi na nižim nadmorskim visinama, najviše do 80 metara, a kolonije formira u prostorima s velikim udjelom šume. Preferira listopadne i miješane šume s malo pokrova na šumskom tlu.
Za porodiljne kolonije ženke preferiraju špilje, ali i krovišta i potkrovlja su čest izbor. Kolonije mogu biti jako velike, nerijetko s više od 1000 ženki, a zabilježeno ih je i do 8000. Ženke su vjerne skloništu u kojem su se okotile te ih se više od 90 % vraća formirati porodiljne kolonije na istom mjestu. Mužjaci ljeti žive sami, u skloništima blizu porodiljnih kolonija te blizu jedan drugome. Svoja skloništa označavaju izlučevinama iz žlijezda na glavi te ih je lako prepoznati po tamnim mrljama koje ostaju na stropu špilje ili na drvenim gredama.
Ženka može okotiti jedno mlado, a mladi se kote od kraja svibnja pa do kraja lipnja. Nakon pet tjedana spremni su za samostalan let.
Veliki šišmiš lovi leteći nisko iznad tla i često se oslanja na zvuk koji kukci proizvode krećući se među lišćem umjesto na eholokaciju. To znači da najčešće i lovi veći, „bučniji“ plijen, što uključuje kornjaše poput trčaka te stonoge i pauke. U sredozemnom području pauci mogu imati veliku ulogu u prehrani, pogotovo ljeti kad je manje drugog plijena.
Migracije među zimskim i ljetnim skloništima redovito su između 50 i 100 km. Lovno područje je u krugu od 5 do 15 km od skloništa.
Proširite svoje opće znanje o šišmišima: