Hibernacija, jedna od faza u životu šišmiša svake godine, prikazana je na kružnom grafikonu kroz naglašene isječke za studeni, prosinac, siječanj i veljaču, te ilustrirana crtežom triju šišmiša koji vise naglavačke. Preostale faze (buđenje, hranjenje, rađanje mladih i briga o njima, parenje, te povlačenje u zimska skolništa) samo su naznačene u pozadini.

Hibernacija

Šišmiši u Europi zimu provode hibernirajući. To je fiziološka prilagodba kada dolazi do namjernog spuštanja temperature tijela te usporavanja disanja i rada srca. U hibernaciji šišmiši troše jako malo energije što im omogućuje da prežive razdoblje nedostatka hrane. Neke vrste u hibernaciji provedu cijelu zimu, a neke se povremeno bude i premještaju u druga skloništa. U područjima s blažom zimom neke će vrste cijele zime povremeno izlaziti u potragu za hranom, prekidajući hibernaciju više puta. Šišmiši različitih vrsta hiberniraju na različite načine. Neki se smjeste na „police“ u špiljama ili drugim skloništima i uglavnom provode hibernaciju sami. Drugi se skupljaju u guste grupe koje se povremeno transformiraju da bi jedinke s ruba grupe došle u sredinu malo se ugrijati i obrnuto. Neki šišmiši vise u grupama, ali ipak ne tijelom uz tijelo već među jedinkama ostaje veći prostor.

Hibernacija na geografskoj širini na kojoj je Hrvatska obično traje oko 4 mjeseca, dok u nekim hladnijim područjima može potrajati i 6 mjeseci. Ne počinje svake godine u isto vrijeme već ovisi o vremenskim uvjetima. Kad temperatura padne ispod neke granice i potraje dulje vrijeme, i kukaca će biti sve manje te šišmiši u nekom trenutku procjenjuju da se više ne mogu svaku noć dovoljno nahraniti i ulaze u hibernaciju.

Kao i početak, tako i trajanje i završetak hibernacije ovise o vremenskim uvjetima, koji pak reguliraju pojavu kukaca – uobičajene hrane europskih vrsta šišmiša.