Naučiti komunicirati ponavljanjem glasova koje čuju u okruženju mogu samo pojedine skupine sisavaca, uključujući ljude, kitove i dupine. U novijim su istraživanjima tu sposobnost znanstvenici otkrili i kod šišmiša.
U znanstvenom radu nedavno objavljenom u PLOS Biology, skupina znanstvenika sa Sveučilišta u Tel Avivu uspjela je pokazati da mladi šišmiši način komuniciranja uče od cijele kolonije, a ne od roditelja kako je to slučaj kod ptica.
Za ovo istraživanje u divljini su uhvaćene trudne ženke egipatskog plodojednog šišmiša (Rousettus aegyptiacus) te podijeljene u tri skupine. Pojedine skupine su bile odvojene i smještene u umjetno sklonište gdje je svaka ženka okotila po jedno mlado.
Egipatski plodojedni šišmiši inače tvore velike porodiljne kolonije u kojima su mladi šišmiši od rođenja izloženi intenzivnom glasanju stotina drugih šišmiša. Ženkama u zatočeništvu znanstvenici su ove uvjete simulirali tako što su u mračnim prostorijama u kojima su ih držali stalno puštali snimke glasanja koje su prethodno snimili na lokacijama pravih kolonija u divljini.
Da bi testirali hipotezu da mladi šišmiši karakteristike svojeg glasanja stječu oponašanjem glasanja drugih jedinki u koloniji rođenja, snimke su manipulirane na način da se jednoj grupi puštala snimka sa znatno većim udjelom glasanja na niskim frekvencijama, drugoj s većim udjelom jako visokih frekvencija, dok je treća grupa bila izložena nepromijenjenoj snimci glasanja.
Nakon 14 tjedana mladi šišmiši su već bili samostalni te su majke puštene na slobodu, a mladi su u pokusnim sobama ostali do navršene godine dana.
U nekoliko navrata tijekom te godine znanstvenici su provjeravali na kojim frekvencijama se glasaju mladi šišmiši te otkrili da, iako „originalna“ mješavina visokih i niskih frekvencija prevladava kod svih jedinki, oni koji su bili izloženi snimci s više glasanja na niskim frekvencijama i sami koriste više takvih tonova u komunikaciji. Sličnu preferenciju, ali prema viskim tonovima, pokazali su šišmiši koji su slušali snimku u kojoj je prevladavalo glasanje na visokim frekvencijama, dok je treća skupina u svom glasanju imala podjednaku mješavinu visokih i niskih frekvencija pokazavši tako da su prihvatili karakteristike glasanja kojem su bili izloženi kroz snimku koja im je puštana.
Na taj su način znanstvenici uspjeli pokazati da šišmiši doista mogu imati „dijalekte“ koje uče od svoje okoline i koji će se vjerojatno razlikovati od jednog područja do drugog i od jedne kolonije do druge, baš kao što je slučaj s ljudskim jezicima.