Kasno ljeto i početak jeseni razdoblje je kad je u većem dijelu Europe još toplo te su i kukci, glavna hrana šišmiša, aktivni. U ovo doba su se i mladi šišmiši, rođeni nekoliko mjeseci ranije, već odvojili od majki. Ova kombinacija čini ovo razdoblje povoljnim za parenje.
Većina vrsta se počinje okupljati na ulazima u špilje ili oko drugih skloništa. Ova pojava često se naziva „rojenje“. U takvim grupama mužjaci su uglavnom u većini. Nije sasvim jasno zašto se šišmiši okupljaju u ovako velikom broju, ali pošto za vrijeme „rojenja“ dolazi do parenja pretpostavlja se da je to i glavni razlog. Osim parenja, ovo je i dobra prilika da se provjeri lokacija za hibernaciju te da mladi od odraslih nauče naći skloništa koja će biti najbolja za hibernaciju. Briga za mlade više nije zadatak majke već mladi šišmiši prate pripadnike svoje vrste i tako stječu ovo novo znanje. Lokacija im ostaje u pamćenju kroz česte dolaske i kasnije će ju moći pronaći kad dođe vrijeme hibernacije.
Nakon parenja ne dolazi odmah do oplodnje i razvoja zametka već ženke spermu mužjaka pohranjuju jajnicima, a ovulaciju i oplodnju odgađaju do proljeća kad će im povoljni vremenski uvjeti omogućiti dosta hrane za razvoj zametka i othranu mladih. Kod nekih vrsta ipak do oplodnje dolazi odmah, ali se onda implantacija zametka odgađa do proljeća.
Povezani tekst: