šišmiš s bijelim nakupinama gljivice po njušci i tragovima po vrhovima sklopljenih krila
Veliki šišmiš (Myotis myotis) s bijelim nakupinama gljivice Pseudogymnoascus destructans u ponoru Uviraljka unutar Parka prirode Papuk. (fotografija © Mirna Mazija, Tragus)

Prvi uspješni tretman šišmiša sa sindromom bijelog nosa

Krajem svibnja 2015. u njihovo prirodno stanište u Missouriju, u Sjedinjenim Američkim Državama, vraćeno je 75 šišmiša nakon uspješnog tretmana protiv gljivice Pseudogymnoascus destructans, uzročnika sindroma bijelog nosa. Primijenjeni inovativni tretman započeo je s razvojem sasvim neočekivano – nevezano uz šišmiše, nego uz voćke.

Da bi potaknule zrenje plodova, biljke izlučuju odgovarajuće kemijske signale. Njihovim izlučivanjem, iz ljudske perspektive, također počinje i utrka s vremenom – ubrane plodove treba dostaviti u trgovinu prije nego što prezriju i istrunu. Istraživače s američkog sveučilišta Georgia State zanimalo je koliko su lakohlapljivi organski spojevi koje izlučuje bakterija Rhodococcus rhodochrous učinkoviti u odgađanju zrenja voća. Međutim, tijekom istraživanja počeo se uočavati drugi efekt – voćke izložene tim spojevima nisu pljesnivile, pa je zaključeno da oni ograničavaju razvoj gljivica. S vremenom se iz te spoznaje nametnulo pitanje mogu li ti spojevi imati slično djelovanje na gljivice na šišmišima.

Na iznenađenje svih, prvo laboratorijsko izlaganje gljivice P. destructans bakteriji R. rhodochrous, odnosno spojevima koje ona izlučuje, jer bakterija sama nema antigljivična svojstva, dalo je izvrsne rezultate i u njima je prepoznat potencijal za učinkovito djelovanje protiv sindroma bijelog nosa, koji je, otkako se pojavio na istočnoj obali SAD-a prije 10-ak godina, prema procjenama, uzrokovao smrt 5,7 milijuna šišmiša. U sljedećem stadiju istraživanja učinkovitost spojeva uspješno je testirana na šišmišima u laboratorijskom okružju – tretirani zaraženi šišmiši su se oporavili. Slijedila je primjena na šišmiše iz prirode s različitim stadijima bolesti. Uhvaćene jedinke izložene su između 24 i 48 sati visokohlapljivim organskim spojevima bakterije R. rhodochrous. Tako tretirani šišmiši vraćeni su u špilju, gdje su, u posebno pripremljenom izoliranom okružju, proveli zimu. U proljeće su testirani na prisutnost gljivice koja uzrokuje sindrom bijelog nosa, a budući da ona nije otkrivena, oni šišmiši kojima gljivica ranije nije uzrokovala teška oštećenja krila, njih 75 već spomenutih u uvodu, pušteno je.

Primjena antibakterijskih spojeva koje ispušta bakterija R. rhodochrous u osnovi je biološki način kontrole invazivne vrste. Njome se ne liječi sindrom bijelog nosa, nego obustavlja razvoj i ograničava rast gljivica uzročnika. Svejedno, to je prvi veliki korak ka pronalaženju načinâ kontrole bolesti. Neće, doduše, eliminirati sindrom bijelog nosa, ali može šišmišima dati vremena za prilagodbu i razvoj otpornosti na bolest, posljedica čega bi mogao biti oporavak populacije šišmiša.

Pitanje je može li se ovakav tretman primijeniti na cijele špilje. Istraživači su oprezni jer slični načini biokontrole imaju prošlost punu neželjenih posljedica. Učinak na cjelokupni špiljski ekosustav treba pomno istražiti te osigurati da tretman ne bude toksičan za druge špiljske organizme, uključujući autohtone gljivice. Upravo je to razlog zbog kojeg se fungicidi nisu do sada koristili u borbi protiv sindroma bijelog nosa – oni, naime, ne djeluju selektivno nego su štetni za sve vrste gljivica. Dok se ne pronađe način osiguranja delikatne ekologije špilja od oštećenja, šišmiše bi se moglo tretirati u kontroliranom okružju.

Izvor: Bananas to Bats: The Science Behind the First Bats Successfully Treated for White-Nose Syndrome