Smeđi dugoušan (Plecotus auritus) srednje je veličine s vrlo dugim ušima. Karakteristično za ovaj rod, uši se u hibernaciji i torporu (kraći oblik fiziološke neaktivnosti) sklapaju ispod krila. Krzno je dugo i paperjasto te smeđe s leđne strane dok na trbušnoj strani prelazi u žućkasto-sivo. Ima dosta velike oči, a njuška je relativno kratka. Ovi šišmiši u prosjeku žive četiri godine, ali poznati su i mnogo stariji primjerci, uključujući i jednu tridesetogodišnju ženku.
Široko je rasprostranjen na kontinentalnim i sjevernim dijelovima Europe, a na sredozemnom području javlja se rjeđe, uglavnom u šumovitim planinskim područjima. Šume su mu i glavno stanište i naseljava širok raspon različitih šumskih tipova. Skloništa traži najviše u stablima i u zgradama. Prezimljava ipak u podzemnim skloništima te u pukotinama u stijenama. Zanimljivo je da ga se u jesen i u proljeće može naći i na nekim bizarnim mjestima poput cijevi orgulja ili u držačima toaletnog papira.
Ovisno o mjestu okupljanja, porodiljne kolonije mogu biti stalne (u zgradama) ili mijenjaju sklonište svakih nekoliko dana (u stablima). Okupljaju između 5 i 50 ženki koje na svijet donose jedno mlado koje je o majci ovisno 40 – 50 dana. U porodiljnim kolonijama su uglavnom ženke u bliskom srodstvu koje se godinama vraćaju u istu koloniju. Parenje se odvija u kolovozu i u rujnu, često u gustim grupama koje se skupljaju u šplijama.
U lovu koristi različite metode pa je tako u stanju kukce hvatati u letu uz pomoć krila ili repne membrane, ali i pokupiti ih izravno s lišća ili s tla lebdeći na mjestu. Kukce na tlu može locirati kada se miču ili pomoću vida, ako je dovoljno svjetla. Najčešći plijen su noćni leptiri, ali neleteći plijen u proljeće i jesen može biti dominantan.
Najveći dio vremena provodi unutar 500 m od skloništa, a u lov može otići do 3 km daleko. Izrazito je sedentarna vrsta i rijetko su zabilježene migracije duže od 30 km, a i onda se najčešće radi o pojedinačnim mužjacima.